Kako smo postali srbi

U Novu godinu ulazim bez ikakve nade i očekivanja. Medijski rat koji nam je nametnut, posvađao je i one što su zajedno bili u rovovima kad je trebalo braniti Domovinu. Ne da je žalosno, nego je tragično. Zato u 2020. samo mogu poželjeti dobro zdravlje našim najbližima a pogotovo djeci. I ništa više…. Nacija je u takvom stanju da bi nas Luxembourg pokorio dok si rekao Šeks. Kako je do toga došlo, duga je priča. Ukratko, zavadili su nas na lukav i podmukao način. To je od njih bilo i očekivano. Ali zašto smo mi zagrizli udicu? IZ OČAJA.

Govorimo da smo vjernici a malo tko od nas se drži 10 Zapovijedi. A kad se ljudi distanciraju od Boga, bolje i ne zaslužuju. Sad bi ja po nekom pravilu, trebao napisati nešto pozitivno. Nemam što. Znao sam da nam nisu sve daske na broju ali da se ovako odnosimo prema bližnjem svome, me jednostavno šokiralo. Da smo se makar djelomično držali one stare: “Prvo izvadi balvan iz oka svoga, pa onda vadi trun iz oka brata svoga ”, sve je moglo biti puno bolje.

Jedni obični izbori za fikusa na Pantovčaku su od nas napravili srbe. Da, srbe. Jer su se neki služili taktikom nebeskog naroda. Lažima, uvredama i ispiranjem mozga. O jednoumlju da i ne pričamo. Sve je neodoljivo podsjećalo na bravarovo doba, samo što se danas ne smije spavati na klupi. Tko je prvi počeo, sad uopće nije bitno. Jer šteta je napravljena. Golema šteta. Problem je što smo naivno prihvatili ovakvu prljavu igru. I to obe strane. Treću stranu (komunjare) neću ni spominjati, jer su njihovi “pobijedili 45’ a naši 50 godina kasnije.

Uglavnom “rasprava” je vođena bez minimuma tolerancije, dijaloga i uvažavanja tuđeg mišljenja. Nekoliko puta mi je pukao film pa sam i sam na svojoj koži osjetio kako to izgleda. Ako bi za milimetar odstupio od mišljenja mase, automatski si bio etiketiran kao “neprijatelj”. O vrijeđanju neću pričati jer ni ja nisam ostajao dužan. Ljudi su se počeli bojati bilo što pisati a kamoli javno iznositi svoje mišljenje. Nikada u životu neću zaboraviti dan kada sam ispod jedne svoje kratke objave na FB imao 17 komentara, a u inboxu preko 50!? Jer ljudi nisu imali hrabrosti javno reći što misle, pa su mi se obratili direktno. I da ne zaboravim. Još uvijek pričamo o našoj Domoljubnoj strani a ne o sukobu s kmerima.

Što smo i jesmo li išta naučili u 2019. godini? Vrlo malo ili gotovo ništa. Još uvijek smo duboko podijeljeno društvo i u tom pogledu ne da stojimo na mjestu, nego idemo unatrag. Ono malo nade što sam imao, je izgleda bila samo iluzija. Ovi izbori su definitivno potvrdili da smo kilometrima daleko od prave demokracije. Izvrsna predstava za narod puna dezinformacija i laži. A primjetno je da se nije ni štedilo. Valjalo je platiti svu tu vojsku trolova koji su danonoćno radili ko’ onomad Alija Sirotanović. Zato ću umjesto Novogodišnje rezolucije reči slijedeće: “Probajte shvatiti da nam  Škorini, Kolindini ili neopredijeljeni glasači – NISU NEPRIJATELJI! Svi smo mi Domoljubi koji samo imaju drugačije mišljenje. Zašto uopće nekoga napadati zbog toga. Ne živimo više u totalitarizmu i goli minimum pristojnosti je poštovati tuđi stav. Dok to ne shvatimo, sigurno nam neće biti bolje.”

Stvarno mi postaje bezpredmetno dalje pisati. jer ne vidim nikakav efekat. Primjetio sam da čak i pravi novinari imaju isti problem. Koji kur*c onda ja ovdje radim? Nikome ne idem niz dlaku i pišem isključivo ono što mislim u svojoj blentavoj glavurini. A to mi nije baš pametno. Posvađam se svima i zatvorim sebi mnoga vrata. Zbog čega? Jednog velikog NIŠTA. NoUnar nisam, spisatelj također, tako da moja riječ nema neku težinu. Namjerno pišem oštro, direktno i bez ikakvog pardona. Često pređem granicu dobrog ukusa i znam biti vulgaran. Ali to sam ja. U originalu. Bez ikakvog uljepšavanja i namjere da se nekome svidim. To što često pišem suprotno onome što je u datome trenutku popularno, radim namjerno. Imam neke svoje blesave principe i oni su mi puno važniji od broja  “lajkova”. Nema tih para za koje bi napisao “naručen tekst” ili išao večini niz dlaku.

Zato mi je draži jedan jedini pozitivan komentar običnog malog čovjeka, nego bilo što drugo. Javljaju mi se isključivo oni koji imaju isti status kao ja. Status Domoljuba i marginalca. Možete mi naći milijun zamjerki ali da svjesno lažem ili promoviram neku opciju (po narudžbi), sigurno nećete. Tvrdoglav, (previše) realan i pricipijelan. Tako bi u najkraćim crtama sebe opisao. I zato me nepravda boli. Izuzetno. A njoj svakodnevno svjedočimo. Niti za jednu napisanu rečenicu nikada nisam tvrdio da je 100% točna. Samo kažem da je to moje mišljenje. Svjestan sam činjenice da sam dosta puta pogriješio ali me to uopće nije sram priznati.

Demokracija nije za nas. I to je činjenica. U većini zemalja prva 2 kandidata idu u drugi krug, a ostali idu doma. Ali ne i u “zemlji čudesa” zvanoj Hrvatska. Kod nas broj glasova izgleda ništa ne znači i ponovo se može glasovati za poraženog. Samo dopišeš ime na listić i zaokružiš. Kažu da se time šalje poruka. Kome? Vrapču? Ni: Tesla, Penkala, Vrančić, Rimac… se ne bi postidjeli ove genijalne ideje. Ovo ludilo je već odavno prešlo sve granice i samo me zanima gdje je kraj? Ili čemo ovakve umotvorine morati trpiti sve do Parlamentarnih izbora? Napisao sam nedavno jedan tekst za koga sam unaprijed znao da neće biti objavljen. Jednostavno sam MORAO, jer i strpljenje ima svoje granice. Još uvijek stojim iza svake riječi i samo vrijeme može pokazati jesam li bio u pravu? Bilo bi mi izuzetno drago, da nisam.

Euforiji ne podliježem tako lako, osim kad je u pitanju naša nogometna reprezentacija. Tako je i sa izborima. Volio bi nakon ovih Predsjedničkih napisati nešto pozitivno, ali jednostavno nemam što. Samo se još jednom potvrdila činjenica da smo sami sebi najveći neprijatelji. Zadnjih mjesec dana svađe i međusobnih obračuna vratili su nas ogroman korak unatrag. Upravo zato nisam optimist glede Parlamentarnih izbora. 

Uvijek mi je na umu glasovanje o Istambulskoj konvenciji, gdje se točno vidio pravi odnos snaga u Saboru. Od 142 nazočna zastupnika, njih 110 je bilo ZA, 20 PROTIV a dvoje je bilo suzdržano. Procentualno ONI imaju oko 78% svojih ljudi u Saboru. To su skoro 4/5 zastupnika. I neka mi sad netko logički objasni kako je moguće preko noći to preokrenuti za 180 stupnjeva? NIKAKO. Nema te koalicije koja može srušiti savez dviju največih stranaka. Jer ako se i na trenutak osjete ugroženima, veliko drugarstvo unutar KPH će postati i službeno. Razlika između današnjeg HDZ-a i SDP-a je samo u nijansama. Čak i da se desi čudo pa se cijela desnica ujedini (uključujući i Pravaše) opet nismo ni blizu te brojke. Što znači da s nekim moramo koalirati.

Komunjare u startu odpadaju i mislim da ne treba objašnjavati zašto. Sa mrziteljima ove zemlje, kmerima, četnicima i jugoslavenčinama nemamo ništa zajedničko. Ostaje nam dakle HDZ. Ovakav kakav je sad, ne dolazi u obzir. Što znači da bi se stranka trebala iz temelja promijeniti, ne bi li uopće došla u obzir za bilo kakve pregovore. Imajući u vidu da se Plenki odavno riješio svih onih koji bi mu mogli predstavljati prijetnju, danas je to partija poslušnika i rektalnih uvlakača. A jedna stvar nam pogotovo mora biti jasna. Dokle god anemični ima potporu iz globalističkih centara moći, njegova pozicija je neupitna. Bez obzira tko sjedio na Pantovčaku.

Zbog svega navedenog, uopće nisam optimist glede 2020.godine i mogu samo poželjeti da nam ne bude gore.

Jer bolje sigurno neće….

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s