Fenomen zvani “Dragovoljac”

“Ono što možeš učiniti danas, ne ostavljaj za sutra”, davno je rekao 3. predsjednik SAD, Thomas Jefferson. Svatko od nas je bar jednom u životu, napravio tu grešku. Često zaboravimo neke stvari a kad se sjetimo, već je kasno. Glede ovoga teksta, nije nikakva frka niti žurba. Već odavno namjeravam napisati nešto o ovoj temi, ali uvijek nađem opravdanje u riječima: “ima vremena”. Ima li? To je danas vrlo diskutabilno, jer nikad ne znaš što ti sutra nosi. Namjera mi je napisati riječ-dvije, o fenomenu zvanom portal “Dragovoljac”.

Osjećam potrebu da ovo napišem, bez ikakvih osobnih interesa. Tamo imam kolumnu i skoro svaki tekst mi bude objavljen. Tako da uopće nemam razloga (u Njonjinom stilu – sa tubom Vazelina u džepu), nekome podilaziti. Imajući u vidu današnju “slobodu” govora i svakodnevnu cenzuru, treba istaknuti i one koji još uvijek prkose i uspravno stoje. I sebi sam dosadio sa pesimističkim i depresivnim tekstovima, pa je red da za promjenu napišem i nešto pozitivno.

Dragovoljac nije “veliki” portal. Niti ima dnevne vijesti i senzacionalističke naslove. Tu sigurno nećete naći popularne teme, poput: Severinine borbe za “dete”, Rozginih novih sisa ili velikih mudrosti Elle Dvornik i matere joj. Nema ni reklama, što znači da portal nitko ne financira. Niti smije. Proračun? Budimo ozbiljni. Iz njega se financiraju samo pro-četnički mediji.  

Svi smo mi tamo volonteri, uključujući i uredništvo. Jer nije u šoldima sve….Nema blještavog dizajna, 3D animacija i ostalih detalja, koje privlače pažnju čitatelja. Samo pisana riječ, uz izvrsne prateće animacije. Za one koje zanima istina, i više nego dovoljno. Upravo zato, čitanost nije na nivou Soroševih tariguza. Jer je dokazano da ljude privlači blještavilo, zvučni naslovi, estradni (polu)svijet i slike gologuzih, silikonskih fukara.

Što onda ovaj medij čini posebnim? ISTINA. Odgovorno tvrdim da je ovo daleko najslobodniji portal u RH. Uz dužno poštovanje prema svima ostalima. Svijeća za našeg VELIKOG Generala Praljka, gori na naslovnici još od dana njegove smrti. I zauvjek će tako biti. Tekstove koje oni smiju objaviti, drugi zaobilaze u širokom luku. Jer se boje posljedica. 

Primjer? Stari Hrvatski pozdrav “ZA DOM SPREMNI” je uvijek dobrodošao, kao i istina o slavnim Hrvatskim postrojbama za vrijeme 2. svj. rata. NDH je bila DRŽAVA HRVATSKOG NARODA, i to je činjenica. A jugo-četničko-cionističke izmišljotine o nekakvim “genocidima i Jasenovcima”, na Dragovoljcu nećete naći. Jure, Bobana, Poglavnika, Generala Drinjanina… i ostalih vitezova Crne legije, se na portalu nitko ne stidi. O njima se piše biranim riječima. S pravom, jer su to i zaslužili.

Upravo zbog ovakvih i sličnih stvari, portal je često izložen hakerskim napadima. Od strane i lijevih i “desnih”. Uporedio bi Dragovoljac sa legendarnim Generalom Glasnovićem. Svi te napadaju jer nemaš dlake na jeziku, a nisi se ni prodao za Judine škude. Dakle, nikome ne odgovaraš. Ali uporno ideš dalje i ne predaješ se. Bez obzira na sve prepreke.  

Kako im to uspijeva? Prvo, nisu ničiji i nikome ništa ne duguju. Drugo, pozitivno su opićeni i ne jebu živu silu. Nekad imam osjećaj da i mene i njih, samo tanka crta dijeli od Vrapča. Je li se u svemu slažemo? Ne. Jer to bi onda bilo jednoumlje. Ali se uzajamno poštujemo. U većini stvari smo na istoj valnoj dužini, i bolje jednostavno ne može. Jer ja se ni sam sa sobom, ne slažem 100%.

Pišem kako pišem, i ne mislim se mijenjati. A upravo zbog te moje tvrdoglavosti i nazivanja stvari pravim imenom, sam sebi najviše štetim. Kada bi malo profilirao svoj način izražavanja i okretao se kako vjetar puše, bio bi nazočan na još par portala. Nije da mislim, nego znam. Pošto mi je to bilo sugerirano. Ali što bi onda bila poanta svega ovoga? Bio bi samo još jedan u nizu podobnih i poslušnih……

U kolumni mi je objavljeno preko 100 tekstova. A u svakome od njih, postoje elementi za tužbu ili kaznenu prijavu. Jesu li me na portalu ikada cenzurirali? Ne. Par puta sam bio zamoljen da promijenim naslov ili par rečenica. Jer su isti vrijeđali osjećaje jedne od nacionalnih manjina. One “nebeske”, bez koje se ne može sastaviti vlast. Bili su u pravu. Nekad stvarno pretjeram a da to i ne primjetim. Međutim…. Dokle god drug Stazić u sred Sabora može javno kukati, što nas nisu više pobili (i to bez ikakvih sankcija), zašto bi ja glumio neku finoću i političku korektnost? Zajebi to kume. Ljutu travu na ljutu ranu…

Ne mislimo o svemu isto ali se nikada nismo posvađali. Na svome blogu pišem ono što mislim i nikome se pravdam. Moj blog – moja pravila. Isti je slučaj i sa Dragovoljcem. Isključivo oni odlučuju, koji će tekst prenijeti a koji ne. Njihov portal – njihova pravila. Pošteno. Konkretan primjer? Nemamo isti stav u vezi Škore. Napisao sam nekoliko kritičkih tekstova o njemu, i u startu sam znao da neće biti objavljeni. Upravo tako je i bilo. Bez ikakve ljutnje, svađe i pametovanja. Taj pojam se definira kao “štovanje drugačijeg mišljenja”. Nažalost danas ga je u praksi vrlo teško naći, jer polako izumire. Kao ptica Dodo.

Na portalu se objavljuju dvije vrste tekstova. Neke pišu kolumnisti, a neki su preneseni iz drugih medija. Svatko od nas ima drugačiji stil i ritam pisanja. U slijedećoj rečenici ću sebe izostaviti, jer želim biti objektivan. Svi oni izvrsno pišu. Bez iznimke. Pravi majstori. Ne bih nikoga posebno isticao, jer se bojim da ću nekoga zaboraviti. Ali moram spomenuti dva VELEMAJSTORA, koji su iznad svih. Vrlo poštovanu gospodu: Zvonimira R. Došena i Vladimira Dananića. Ljudi su jednostavno genijalci, i bez problema bi mogli pisati za bilo koji medij u RH. Samo kad bi bili “politički korektni” i podobni. Ali na sreću, nisu. A svi mi ostali, možemo od njih puno toga naučiti. Upravo zato mi je velika čast, što uopće dijelimo iste stranice.

Umjesto zaključka. Ovaj kratak osvrt sam napisao isključivo radi sebe. Da olakšam dušu. Moj status na portalu ostaje isti, bez obzira na ovaj tekst. I nikome ne sugeriram što će čitati, jer to je osobna stvar svakog pojedinca. Dakle nije u pitanju nikakva propaganda, nego pokušaj da ljudima pokažem da se ipak može – kad se hoće. I to bez ikakvih sredstava. Dovoljne su samo 3 stvari: DOMOLJUBLJE, INAT I HRABROST. Kada bi se svi skupa počeli držati ovih načela, možda bi ipak vidjeli svjetlo na kraju tunela?

Jer pisati istinu, ne znači pisati ono što je poželjno. A upravo iz tog razloga, ona nije za sve ljude.

Nego samo za one koji je uporno traže.

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

ps. Molim uredništvo da ovaj tekst ne objavljuje na portalu, da ne bi bio pogrešno protumačen.

4 Comments

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s