Križni put bez kraja

Još jedna tužna obljetnica Bleiburga. Dosta toga znamo ali nismo u stanju opisati. Fale nam riječi. Jer ono što se događalo u Svibnju 45., ljudskom je umu neshvatljivo.

Hrvatska je u 20. stoljeću izgubila skoro dva i pol milijuna ljudi. Izravno (pobijeni) i neizravno (iseljeni). Ovo su alarmantne brojke, jer je nestalo više od 60% naše populacije. Koja je cijena Hrvatskog  života? Nula, zero, ništica… Zašto? Jer je zlo još uvijek među nama. Nekad se primiri, pa nam se učini da je sve u redu i da smo slobodni. Kao što smo bili onih 5 godina iza Domovinskog rata. Nažalost to je jedini period, kad je ova zemlja ličila na onu Hrvatsku za koju smo se borili.

Pokušavam ovo napisati svojim riječima, bez puno brojki i citiranja drugih. Nećemo u stilu nebeskog naroda pričati o nekim “meleonima” žrtava. Po provjerenim i relevantnim podacima, u ovome nezapamćenom masakru stradalo je NAJMANJE 200 tisuća nenaoružanih civila. Od djece pa do staraca i razoružanih hrvatskih vojnika. Pravi broj ćemo doznati tek, kada stotine jama budu pronađene i otkopane. A i tu smo potpuno zakazali. Pa je na rasvjetljavanju ove tragedije najviše učinio Slovenac, gosp. Roman Leljak. Od srca mu hvala.

Ako se vratimo u prošlost, nikako ne možemo ignorirati NDH. Državu koja je nastala voljom Hrvatskog naroda. I bez koje ne bi bilo ni današnje Hrvatske. To uopće nije upitno. A da nije bilo Ustaša i Domobrana, ne bi bilo ni Hrvata. Jer da se nismo branili, ne bi bilo ni Bleiburga. Pobili bi nas sve, prije svršetka rata. Kome ova istina smeta, ima veliki problem. I to u glavi.

I ja sam u jugi završio i osnovnu i srednju, tako da znam kako izgleda ispiranje mozga. Ali kad dočekaš slobodu, počneš misliti svojom glavom i probaš zaboraviti svu boljševičku propagandu. Upravo zato nam brane pozdrav ZA DOM SPREMNI i sve što podsjeća na našu slavnu prošlost. I tako misle oprati svoje krvave ruke. Žele od nas opet napraviti  “poslušne” Hrvate, kao u doba komunističkog mraka. Koji bi samo šutili i trpili. Ovaj put neće moći, bando jugo-četnička.

Slobodu smo skupo platili. Krvlju, suzama i odricanjem. Ono što je naš narod prošao nakon svršetka 2. svj. rata može stati u jednu riječ. GENOCID. Za koji su prvenstveno odgovorni Englezi, koji su Hrvate na prevaru izručili Titinoj bandi. A o tzv. “oslobodilačkoj vojsci” iliti partizanima, ne treba trošiti riječi. Zločin koji je krvoločna, crvena stoka počinila na austrijsko- slovenskoj granici, se ne može nazvati zvjerskim. Jer bila bi to uvreda za zvijeri. 

Bleiburg je skoro 50 godina bio tabu tema. A ni danas nije puno bolje, mada nam govore da smo slobodni. Nismo i nikada nećemo biti, dok se u cjelini ne razjasne bitne stvari iz prošlosti. Ali neće biti lako. Jer danas Jude, opet herojima sude.

“Zaboravimo prošlost i okrenimo se budućnosti”, omiljena je izreka onih koji nas mrze. Kako zaboraviti tolike žrtve? I kako bi se mogli pogledati u zrcalo kada bi to učinili? Nikakva budućnost nas ne čeka, dok se ne suočimo sa surovom istinom. I ne naučimo našu djecu, koja je cijena slobode. Lustracija se trebala davno dogoditi. A nije. I tako je većina zlikovaca izmakla pravdi. Ali samo na ovome svijetu. A zbog tog našega propusta, danas nam njihovi potomci obnašaju vlast.

Isti nam je neprijatelj bio 45. i danas. Jer povijest se ponavlja. Četnici, komunisti i najpodliji narod na svijetu – Englezi. General Glasnović ih je izvrsno opisao: “Englezi su centar tame i militantnog ateizma, sotonizma i pederluka. Po tome, oni su najperfidniji narod u povijesti. Izdali su svakoga, koga su mogli izdati.”

U bravarovoj tvorevini su najgore prošli potomci onih, koji su skončali na Bleiburgu. “Narodni neprijatelji”, tako su ih zvali. Njih se uhodilo, mlatilo, zatvaralo i ucjenjivalo. Htjeli su nam kompletnu prošlost izbrisati iz memorije. Na njihovu žalost, još uvijek smo tu.

Isto pokušavaju i danas. Navodno im smetaju obilježja. Za njih fašistička, a za nas ponosna – Ustaška. Na blagdan Svih svetih 1951. godine, zbilo se prvo organizirano hodočašće na najveće stratište našeg naroda. Skupina hrvatskih izbjeglica na čelu sa Generalom Drinjaninom, došla je na Bleiburško polje položiti vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojsci.

Jesmo li barem izvukli pouku iz ove tragedije? Nažalost, NE. Pobijedili smo u Domovinskom ratu, ali nismo kaznili odgovorne za smrt 402 djece i oko 8 tisuća civila. Čak ni ratnu štetu naplatili nismo. A ona nije mala. Oko 250 milijardi eura.

Dostojevski je napisao “Zločin i kaznu” a mi bi slobodno mogli napisati nastavak. Pod naslovom: “Zločin bez kazne”. Jer svako zlodjelo koje prođe nekažnjeno, se ponavlja. To je činjenica. Komunizam se vraća na velika vrata a ideja o “velikoj srbiji” nikada nije nestala. Niti će. Jer se radi o bolesnoj naciji sa genocidnim genima. Neki dan je u Vukovaru oko 200 navijača razvilo transparent, koji govori sve: “Koljači i zločinci tabu su tema. Hrvate se u zatvor za uzvike sprema”. To je mišljenje hrvatskog puka, koje ova vlast ne želi čuti. Jer već odavno nema veze s narodom.

76 ljeta je prošlo, a mi gledamo istu sliku. Vanjska politika nam se kreira u Londonu, a unutarnja u Beogradu. Što to znači? Da smo: mazohisti, naivčine ili nas jednostavno nije briga? Sva tri odgovora su točna. Može li nam se opet dogoditi Bleiburg? Sve je danas moguće, pa i to. Ne mislim da će biti rata ali postoje druga, sofisticirana sredstva. Ali o tome, nekom drugom prigodom… 

Ovo pišem kao jedan od mnogih, čiji su predci zauvijek sklopili oči na Bleiburgu. U mome slučaju, njih četvero. A ni grobovi im se ne znaju. Dali su svoje živote, da bi mi danas imali ovo što imamo. Nije savršena, ima puno mana, ali je ipak jedna i jedina Hrvatska. 

Sarkazam i “šporke riči” sam ovaj put svjesno izostavio. Jer nije ni vrijeme, ni mjesto. Pretužna je ovo tema za takvo nešto. 

Što reći za kraj?

Pokoj vječni daruj im Gospodine i neka počivaju u miru Božjem.

“ZA DOMOVINU SPREMNI”